Historija kickboxinga

HISTORIJA KICKBOXINGA

1972. godine Amerikanac Mike Anderson napravio je pravila za novi sport koji je nazvao “Svestilski sportski karate”. Njegov motiv bio je da privuče interes publike, sponzora i televizije prema novoj verziji sportskog karatea. Stari, tradicionalni karate, koji se vježbao nije imao publiku, bio je neatraktivan za televizijske prijenose i sve je manje novca bilo investirano sa strane. Bilo je vrijeme da se nešto iz korijena promijeni.
Najočiglednija novost u ovom novom sportu bila je nošenje zaštitne opreme drugačije nego u tradicionalnom karateu: rukavice, štitnici za potkoljenice istopala, štitnik za genitalije. Namjera Mike Andersonaje bila da novi sport načini što sigurnijim u izvođenju, kako bi smanjio mogućnost povređivanja i kako bi se, ovako opremljen, natjecatelj više usredotočio na tehniku i time izveo više dozvoljenih akcija. Drugo, Anderson se poslužio lukavim trikom da sport načini vizualno dopadljivim i uveo nošenje šarene opreme za vrijeme borbe, kojaje bila posebno dizajnirana da se u njoj mogu izvoditi svi visoki nožni udarci bez smetnji (materijali su bili lagani i tanki a kroj je sadržavao neophodan umetak između nogu koji je omogućavao da se noge slobodno kreću u svim pravcima). Bilo je to pravo osvježenje u odnosu na kruta, uštirkana kimona čija je varijacija boja išla od bijele do crne, kao na crno – bijelom TV ekranu.
Ove ideje su bile ravne revoluciji. Anderson je imao otpor, čak prezir od strane svih, pa čak i svojih najboljih prijatelja. Svi su bili protiv uvođenja zaštitne opreme, apogotovo šarene odore. Njihovo objašnjenje bilo je daje sve to protivno tradiciji.
Sreća je bila da je Mike Anderson tada bio vlasnik najprodavanijeg časopisa za borilačke sportove na svijetu, PROFFESIONAL KARATE (PK). Bilo je to jedino mjesto gdje se moglo pročitati nešto o sportovima srodnim karateu i uopće o sportskom akspektu karatea. Svuda se pisalo isključivo o tradicionalnom načinu vježbanja vještine. Iskoristivši svoj položaj, Anderson se poslužio i malom ucjenom: promotori novog sporta morali su se pridržavati obaveza nošenja zaštitne opreme kao i toga da moraju osigurati 1000 USD nagrade za pobjednika, inače ni jedna njihova aktivnost neće biti popraćena u njegovom magazinu. A i marketing – početnicima je bilo jasno da ako vas javnost ne prati kroz novine, kao da vas nema. Bio je to odličan potez. Interes je bilo ogroman, promotori su morali raditi po ujednačenim standardima, nova pravila su zaživjela. Novi sport je ušao na široko otvorena vrata.
Mike Anderson je bio pametan momak. Znao je da je Amerika “preko bare” i da glavna sportska događanja u svijetu diktira ipak, Europa. Osvajanje Europe bio je njegov sljedeći cilj. 1974 godine njegov veliki prijatelj i učenik Georg F. Briickner pomogao mu je u prodoru u Europu. Briickner je kao student u Njemačkoj 1963. godine osnovao i bio predsjednik Taekwondo saveza Berlina, a njegov prijatelj Hans Vierthaler za grad Garmisch. U ta dva njemačka grada vježbali su se borilački sportovi. Od početka suradnje s Andersonom, Briickner je uložio velike napore da novi sport uhvati korijene u ovoj europskoj zemlji, odakle je bio plan da se počne širiti dalje.
Bruckner je širio novi sport po Europi. U Berlinu je 17. svibnja 1974. u Deutschlandhalle organizirao “Europsko pojedinačno sve-stilsko karate prvenstvo” i borbu timova SAD – Europa. Na plakatu su nabrojani stilovi: Okinava-te, Japan-karate, Kina-kung tu, i Koreja – teakwondo. Gost večeri je bio Joe Lewis uz čije ime je pisalo: “US karate i kick-boxing šampion” !!!
Interes među vježbačima širom SAD-a i Europe je rastao, ali su televizija, mediji i sponzori i dalje bili nezainteresirani. Nešto je tu nedostajalo. Promućurni Anderson kao i svaki Amerikanac, mislio je kako je potrebno dati novom sportu novo, zvučno ime. To je bio njegov najveći i najriskantniji potez. Napisao je pravila za novi sport koji je nazvao “FULL CONTACT KARATE”, sport u kome su borci mogli ostvariti potpun, realan kontakt, gdje je knock out značio pobjedu, a ne diskvalifikaciju, gdje su bili dozvoljeni udarci nogama i rukama u tijelo i glavu bez zadrške, gdje je bilo zabranjeno udarati u zatiljak, udarati u genitalije i ispod pojasa i udarati dok je protivnik na podu. Ovo je bio pogodak u centar mete. Stijena je gumuta sa vrha planine. Nitko je više nije mogao zaustaviti…
Da bi svijet upoznao s ovim novim sportom, Andersonje ponovno iskoristio svoj položaj vlasnika magazina PK, gdje je objavljivao pravila novog sporta. Svoju glavu je stavio u torbu. Ne samo da je bio osporavan od strane svih koji su tada nešto značili u borilačkim sportovima., već je i svoj život dovodio u opasnost jer je doživio da mu se prijeti likvidacijom. Čak je i popularni Elvis Presley pokušavao sabotirati ga nudeći Billu Wallaceu, kod koga je trenirao karate, 10000 USD da ne sudjeluje na Andersenovim naijecanjima. Wallace je tu ostao čovijek sporta – odbio je svoga gazdu, nije uzeo novac i stao je uz rame svoga prijatelja Andersona.
Anderson je napravio i proboj na televiziji, predstavio je Full contact karate cijelom svijetu emisijom koja je prenosila Svjetsko profesionalo karate prvenstvo 14. rujna 1974. godine u Los Angelesu. Prijenos uživo su komentirali Anderson i Telly Savalas (poznat pod nadimkom Kojack) koji je u to vrijeme bio zvijezda broj jedan TV ekrana. Taj događaj je potukao sve rekorde gledanosti nekog TV sportskog događja, rekorde u broju prisutnih gledatelja, rekorde u broju sudionika i rekorde u nagradama koje su se dijelile za prva mjesta. Prvi prvaci Full Contact karatea s ovoga prvenstva su bili: Joe Lewis (superteška kategorija), Jeff Smith (teška kategorija), Bill Wallace (srednja kategorija) i Isaias Duenas (laka kategorija).
Kojackje bio samo jedna točka od preko 200 poznatih osoba koji su sudjelovali na ovom šampionatu. Bili su tu i Arnold Schwarzeneger, Lome Greene, David Carradine, Peter Faik, George Peppard, Ryan O'Nei1. Chuch Norris je bio sudac, Pricilla Presley, Elvisova žena je bila brojač bodova. Žena Bruce Leea je bila glavna zvijezda pratećeg show programa. Iskreno, bio je ovo najspektakularniji dogadaj u povijesti borilačkih sportova do tada. Mike Anderson je osmislio, režirao, producirao i vodio cijeli program. Direktni prijenos, koji se kasnije reprizirao još tri puta u raznim terminima, prenosila je Universal Television, tada najveća televizijska kompanija u svijetu.
Tjedan dana poslije ovoga događaja zajedno sa Hollywoodskom zvijezdom Judy Quine, Anderson je osnovao Professional Karate Association, PKA. Judy Quine je došla do Andersona preko njenog prijatelja Chuck Norrisa, a bila je važna zbog toga što je njen otac bio čuveni Barney Balaban, osnivač i predsjednik Paramount Pictures, poznate filmske korporacije. On je mogao pomoći da kickboxing bude što više na TV ekranima, jer samo takva popularnost garantirala je da će to biti sport broj jedan u svijetu. Tako se i desilo. TV stanice su se prosto otimale koja će više prikazivati novi sport. Andersonje bio na sedmom nebu. Životna ekstaza u koju je upao uticala je da se osjeća kao gospodar svijeta. Tu se nije stalo. Pun samopouzdanja Anderson je otišao u Hollywood u nadi da će napraviti dogovore za novi show biznis. Razgovarao je sa poznatim filmskim producentom Wally Waltmanom, koji kao da ga je polio kantom punom hladne vode kada mu je rekao da nije zainteresiran. “Koji su razlozi?”, pitao je preneraženi Anderson. Ovaj mu je iskreno odgovorio da misli da to nije ozbiljna organizacija, koja za svoju naglu popularnost treba zahvaliti prije svega TV zvijezdi Telly Savalasu i mnogim holywoodskim zvijezdama koje su bile u blizini. “Mike”, rekao mu je producent, “mi hoćemo pratiti vaš sport, ali on nema prave, jake korijene. Mi pratimo nogomet, košarku, ragbi, baseball zato što znamo da se ovi sportovi organizirano vježbaju širom Amerike. Natjecatelj koji u ovim sportovima dospije do televizije uložio je godine vježbanja da bi postao šampion, a njegov sport je jasno organiziran kroz mrežu pridruženih klubova. Kickboxing mora formirati svoje korijene, centralu, mrežu klubova kroz cijeli svijet, regularna natjecanja, nacionalna i međunarodna natjecanja, poznate nacionalne šampione koji se bore međusobno da bi se dobio intemacionalni šampion, potrebno je jasno definirati težinske kategorije… Svjetsko prvenstvo treba biti natjecanje mnogo nacionalnih timova gdje zaista pobjeđuje najbolji na svijetu. Ne možete proglašavati svjetskog prvaka svakog tjedna na otvorenom prvenstvu gdje može sudjelovati svaki onaj koji plati taksu. To nije ozbiljno.” Andersonje bio u šoku. Ta silna slava nestala je kao mjehur od sapunice. Jedan ozbiljan čovijek koji se razumije u filmski biznis, rekao mu je istinu od koje on nije mogao pobjeći. Izašao je pokunjen iz njegove kancelarije i uputio se direktno u prostorije PKA. Tamo je sjedila Judy Quine. Mike Anderson je tražio jedan dolar i ona mu ga je dala. Za taj dolar on joj je dao svu dokumentaciju i pečat PKA. Pitala ga je što to radi, a on je odgovorio da'joj je upravo prodao PKA za jedan dolar. Vratio se u Oklahoma City i odlučio osnovati novu federaciju, utemeljenu na novim osnovama i nazvao je WAMAA (WorIs amater martial art association –
Svjetski amaterski savez borilačkih sportova). Pozvao je svoga prijatelja Brucknera i zamolio ga da organizira sastanak na visokoj razini radi dogovora što dalje. Na tom sastanku bilo je prisutno dvanaest predstavnika iz dvanaest zemalja (međunjima Žarko Modrić, tada predstavnik Jugoslavije) zainteresiranih za ozbiljan rad. Tada je zajednički potpisan statut organizacije i odlučeno je da se radi na poboljšanju i popularizaciji tog sporta, sve do prijema u društvo olimpijskih sportova. Anderson je izabran za predsjednika, a Bruckner za potpredsjednika asocijacije. To je bilo 1975 godine.
Nekoliko mjeseci kasnije, Anderson se nije mogao pomiriti s ne spretnim nazivom i u jednom neformalnom razgovoru sa Brticknerom, sinula mu je ideja da bi bilo bolje da se organizacija zove: “World All-Style Karate Organization” – skraćenica WAKO. Bruckner se složio s tim i tako je rođen novi naziv organizacije.
Novi sport i rad u organizaciji postali su Brticknerova opsesija. Radio je mnogo na popularizaciji ovog sporta, na organizaciji novih klubova i što većem broju zemalja članica iz cijele Europe, tako daje on postao pokretački motor, dok je Anderson ostao po strani daleko od zbivanja, u Oklahoma Cityju.
Prema navodima na plakatu, drugi put u Europi Georg F. Bruckner je od 20. do 21. rujna 1975. organizirao “Europsko sve-stilsko karate prvenstvo” te meč za svjetsku profesionalnu titulu u full contactu između Amerikanca Gordona Franksa i Meksikanca Ramira Guzmanna. Na plakatu je fotografija legendarnog Bill Wallacea koji je obučen u šareni kimono i ima zaštitne rukavice i papuče za kickboxing! !!
25. svibnja 1976. Bruckner je uz pomoć francuske karate legende Dominiqua Valere doveo i prvi američki tim u Pariz. Na stadionu “De Coubertin” su se sastale full contact reprezentacije SAD-a i Francuske. Izgleda da je tada prvi put u Europi predstavljeno novo ime novog sporta, tj. full contact karate.
Bruckner je stupio u kontakt i sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, kojima je uručena žalba Japanske karate federacije koja se bunila zašto u nazivu novog sporta stoji “karate”. Osim toga, karate organizacija je već postojala pod nazivom NJUKO. Poslije toga, odbor direktora WAKO federacije odlučilo je iz imena izbaciti riječ karate i novi sport preimenovati u KICKBOXING.
Te godine Anderson je ušao u proizvodnju opreme osnivajući firmu “TOP TEN”. Za novi sport do tada nij e bilo prigodne opreme, tako da je Anderson i ovdj e uložio svoj životni entuzij azam. Proizvodeći opremu po dotadašnjim standardima, jednoga dana ga je telefonski nazvao Bruckner koji mu je rekao da je proizvedena nova vrsta materijala, sintetička guma, koja ublažava jačinu udarca više no i jedan poznati materijal s kojim je radio. Anderson je zbog proizvodnje opreme koja se zaista pokazala najboljom, premjestio svoju tvornicu u Njemačku i od tada TOP TEN proizvodi opremu u Europi za vježbače širom svijeta.
Godine 1978. Talijan Ennio Falsoni posjetio je Mike Andersona na Floridi. Razgovarali su o tome što se može učiniti da se poboljša kvalitet talijanske reprezentacije koji je bio ispod svih standarda. Anderson je jednom prilikom gledao talijanske natjecatelje na dijelu i nije mogao vjerovati svojim očima: ako su primili i najmanji udarac iz punog kontakta bacali se na tatami plačući, previjajući se od bolova. Anderson, znajući Falsonijevu visoku reputaciju kao odličnog karate borca, člana reprezentacije te godine kada je Italija bila Europski šampion u borbama u karateu, sugerirao mu je da u ringu ne bi trebali biti političari, već pravi sportaši. Tako se je Ennio Falsoni počeo uz Andersona i Brucknera angažirati u radu WAKO federacije.
Ali Anderson je polako počeo “ispada ti iz igre”, a jedini je njegov doprinos sportu u kasnijim godinama bio taj što je uveo novu disciplinu “glazbene forme” u natjecanje i što je na natjecanjima bio predstavnik za žalbe. Svodeći svoju aktivnost na minimalan angažman, Anderson je shvatio da ne može više ići u korak s novim ljudima u federaciji i tada je došlo do rascjepa njega s jedne i Brucknera i Falsonija s druge strane. Dogodilo se to 1984. godine. Anderson je i dalje ostao vođa američkog nacionalnog tima, koji je dominirao na natjecanjima prvih godina, ali je 1987. godine dao ostavku na sve svoje funkcije. Bilo je to poslije grandioznog WAKO šampionata u Munchenu, koji organizirao Bruckner i gdje je Ennio Falsoni izabran za predsjednika federacije. Dvije godine kasnije, kada je organiziran profi meč između Dona Wilsona i Ferdinanda Macka i susret Amerika – Njemačka, Anderson se potpuno povukao iz sporta.
Georg Bruckner, najzaslužniji čovijek za razvoj kickboxinga umro je od raka 1992. godine. Falsoni je ostao na mjestu predsjednika federacije do danas. Federacija danas broji 88 pridruženih zemalja i nekoliko desetina tisuća vježbača širom svijeta. Ostvareni su svi kontakti sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, dobijena njihova prešutna podrška i WAKO je na koraku od priznanja GAIFSA-svjetske sportske federacije što automatski znači da je priznat od strane Međunarodnog i nacionalnih olimpijskih odbora kao ne olimpijski sport.
U tome je svoj doprinos ponovno dao stari Mike Anderson, koji je nedavno napisao uvodnik za najveći američki časopis za borilačke sportove, sugerirajući svim malim kickboxing federacijama u svijetu da se ujedine s WAKO federacijom, kako bi olimpijsko priznanje usljedilo mnogo brže.
PREDSJEDNIK
WAKO Svjetske Kickboxing Organizacije
Dr.Ennio Falsoni

HISTORIJA KICKBOXINGANajočiglednija novost u ovom novom sportu bila je nošenje zaštitne opreme drugačije nego u tradicionalnom karateu: rukavice, štitnici za potkoljenice istopala, štitnik za genitalije. Namjera Mike Andersonaje bila da novi sport načini što sigurnijim u izvođenju, kako bi smanjio mogućnost povređivanja i kako bi se, ovako opremljen, natjecatelj više usredotočio na tehniku i time izveo više dozvoljenih akcija. Drugo, Anderson se poslužio lukavim trikom da sport načini vizualno dopadljivim i uveo nošenje šarene opreme za vrijeme borbe, kojaje bila posebno dizajnirana da se u njoj mogu izvoditi svi visoki nožni udarci bez smetnji (materijali su bili lagani i tanki a kroj je sadržavao neophodan umetak između nogu koji je omogućavao da se noge slobodno kreću u svim pravcima). Bilo je to pravo osvježenje u odnosu na kruta, uštirkana kimona čija je varijacija boja išla od bijele do crne, kao na crno – bijelom TV ekranu.Ove ideje su bile ravne revoluciji. Anderson je imao otpor, čak prezir od strane svih, pa čak i svojih najboljih prijatelja. Svi su bili protiv uvođenja zaštitne opreme, apogotovo šarene odore. Njihovo objašnjenje bilo je daje sve to protivno tradiciji.Sreća je bila da je Mike Anderson tada bio vlasnik najprodavanijeg časopisa za borilačke sportove na svijetu, PROFFESIONAL KARATE (PK). Bilo je to jedino mjesto gdje se moglo pročitati nešto o sportovima srodnim karateu i uopće o sportskom akspektu karatea. Svuda se pisalo isključivo o tradicionalnom načinu vježbanja vještine. Iskoristivši svoj položaj, Anderson se poslužio i malom ucjenom: promotori novog sporta morali su se pridržavati obaveza nošenja zaštitne opreme kao i toga da moraju osigurati 1000 USD nagrade za pobjednika, inače ni jedna njihova aktivnost neće biti popraćena u njegovom magazinu. A i marketing – početnicima je bilo jasno da ako vas javnost ne prati kroz novine, kao da vas nema. Bio je to odličan potez. Interes je bilo ogroman, promotori su morali raditi po ujednačenim standardima, nova pravila su zaživjela. Novi sport je ušao na široko otvorena vrata.Mike Anderson je bio pametan momak. Znao je da je Amerika “preko bare” i da glavna sportska događanja u svijetu diktira ipak, Europa. Osvajanje Europe bio je njegov sljedeći cilj. 1974 godine njegov veliki prijatelj i učenik Georg F. Briickner pomogao mu je u prodoru u Europu. Briickner je kao student u Njemačkoj 1963. godine osnovao i bio predsjednik Taekwondo saveza Berlina, a njegov prijatelj Hans Vierthaler za grad Garmisch. U ta dva njemačka grada vježbali su se borilački sportovi. Od početka suradnje s Andersonom, Briickner je uložio velike napore da novi sport uhvati korijene u ovoj europskoj zemlji, odakle je bio plan da se počne širiti dalje.Bruckner je širio novi sport po Europi. U Berlinu je 17. svibnja 1974. u Deutschlandhalle organizirao “Europsko pojedinačno sve-stilsko karate prvenstvo” i borbu timova SAD – Europa. Na plakatu su nabrojani stilovi: Okinava-te, Japan-karate, Kina-kung tu, i Koreja – teakwondo. Gost večeri je bio Joe Lewis uz čije ime je pisalo: “US karate i kick-boxing šampion” !!!Interes među vježbačima širom SAD-a i Europe je rastao, ali su televizija, mediji i sponzori i dalje bili nezainteresirani. Nešto je tu nedostajalo. Promućurni Anderson kao i svaki Amerikanac, mislio je kako je potrebno dati novom sportu novo, zvučno ime. To je bio njegov najveći i najriskantniji potez. Napisao je pravila za novi sport koji je nazvao “FULL CONTACT KARATE”, sport u kome su borci mogli ostvariti potpun, realan kontakt, gdje je knock out značio pobjedu, a ne diskvalifikaciju, gdje su bili dozvoljeni udarci nogama i rukama u tijelo i glavu bez zadrške, gdje je bilo zabranjeno udarati u zatiljak, udarati u genitalije i ispod pojasa i udarati dok je protivnik na podu. Ovo je bio pogodak u centar mete. Stijena je gumuta sa vrha planine. Nitko je više nije mogao zaustaviti…Da bi svijet upoznao s ovim novim sportom, Andersonje ponovno iskoristio svoj položaj vlasnika magazina PK, gdje je objavljivao pravila novog sporta. Svoju glavu je stavio u torbu. Ne samo da je bio osporavan od strane svih koji su tada nešto značili u borilačkim sportovima., već je i svoj život dovodio u opasnost jer je doživio da mu se prijeti likvidacijom. Čak je i popularni Elvis Presley pokušavao sabotirati ga nudeći Billu Wallaceu, kod koga je trenirao karate, 10000 USD da ne sudjeluje na Andersenovim naijecanjima. Wallace je tu ostao čovijek sporta – odbio je svoga gazdu, nije uzeo novac i stao je uz rame svoga prijatelja Andersona.Anderson je napravio i proboj na televiziji, predstavio je Full contact karate cijelom svijetu emisijom koja je prenosila Svjetsko profesionalo karate prvenstvo 14. rujna 1974. godine u Los Angelesu. Prijenos uživo su komentirali Anderson i Telly Savalas (poznat pod nadimkom Kojack) koji je u to vrijeme bio zvijezda broj jedan TV ekrana. Taj događaj je potukao sve rekorde gledanosti nekog TV sportskog događja, rekorde u broju prisutnih gledatelja, rekorde u broju sudionika i rekorde u nagradama koje su se dijelile za prva mjesta. Prvi prvaci Full Contact karatea s ovoga prvenstva su bili: Joe Lewis (superteška kategorija), Jeff Smith (teška kategorija), Bill Wallace (srednja kategorija) i Isaias Duenas (laka kategorija).Kojackje bio samo jedna točka od preko 200 poznatih osoba koji su sudjelovali na ovom šampionatu. Bili su tu i Arnold Schwarzeneger, Lome Greene, David Carradine, Peter Faik, George Peppard, Ryan O'Nei1. Chuch Norris je bio sudac, Pricilla Presley, Elvisova žena je bila brojač bodova. Žena Bruce Leea je bila glavna zvijezda pratećeg show programa. Iskreno, bio je ovo najspektakularniji dogadaj u povijesti borilačkih sportova do tada. Mike Anderson je osmislio, režirao, producirao i vodio cijeli program. Direktni prijenos, koji se kasnije reprizirao još tri puta u raznim terminima, prenosila je Universal Television, tada najveća televizijska kompanija u svijetu.Tjedan dana poslije ovoga događaja zajedno sa Hollywoodskom zvijezdom Judy Quine, Anderson je osnovao Professional Karate Association, PKA. Judy Quine je došla do Andersona preko njenog prijatelja Chuck Norrisa, a bila je važna zbog toga što je njen otac bio čuveni Barney Balaban, osnivač i predsjednik Paramount Pictures, poznate filmske korporacije. On je mogao pomoći da kickboxing bude što više na TV ekranima, jer samo takva popularnost garantirala je da će to biti sport broj jedan u svijetu. Tako se i desilo. TV stanice su se prosto otimale koja će više prikazivati novi sport. Andersonje bio na sedmom nebu. Životna ekstaza u koju je upao uticala je da se osjeća kao gospodar svijeta. Tu se nije stalo. Pun samopouzdanja Anderson je otišao u Hollywood u nadi da će napraviti dogovore za novi show biznis. Razgovarao je sa poznatim filmskim producentom Wally Waltmanom, koji kao da ga je polio kantom punom hladne vode kada mu je rekao da nije zainteresiran. “Koji su razlozi?”, pitao je preneraženi Anderson. Ovaj mu je iskreno odgovorio da misli da to nije ozbiljna organizacija, koja za svoju naglu popularnost treba zahvaliti prije svega TV zvijezdi Telly Savalasu i mnogim holywoodskim zvijezdama koje su bile u blizini. “Mike”, rekao mu je producent, “mi hoćemo pratiti vaš sport, ali on nema prave, jake korijene. Mi pratimo nogomet, košarku, ragbi, baseball zato što znamo da se ovi sportovi organizirano vježbaju širom Amerike. Natjecatelj koji u ovim sportovima dospije do televizije uložio je godine vježbanja da bi postao šampion, a njegov sport je jasno organiziran kroz mrežu pridruženih klubova. Kickboxing mora formirati svoje korijene, centralu, mrežu klubova kroz cijeli svijet, regularna natjecanja, nacionalna i međunarodna natjecanja, poznate nacionalne šampione koji se bore međusobno da bi se dobio intemacionalni šampion, potrebno je jasno definirati težinske kategorije… Svjetsko prvenstvo treba biti natjecanje mnogo nacionalnih timova gdje zaista pobjeđuje najbolji na svijetu. Ne možete proglašavati svjetskog prvaka svakog tjedna na otvorenom prvenstvu gdje može sudjelovati svaki onaj koji plati taksu. To nije ozbiljno.” Andersonje bio u šoku. Ta silna slava nestala je kao mjehur od sapunice. Jedan ozbiljan čovijek koji se razumije u filmski biznis, rekao mu je istinu od koje on nije mogao pobjeći. Izašao je pokunjen iz njegove kancelarije i uputio se direktno u prostorije PKA. Tamo je sjedila Judy Quine. Mike Anderson je tražio jedan dolar i ona mu ga je dala. Za taj dolar on joj je dao svu dokumentaciju i pečat PKA. Pitala ga je što to radi, a on je odgovorio da'joj je upravo prodao PKA za jedan dolar. Vratio se u Oklahoma City i odlučio osnovati novu federaciju, utemeljenu na novim osnovama i nazvao je WAMAA (WorIs amater martial art association -Svjetski amaterski savez borilačkih sportova). Pozvao je svoga prijatelja Brucknera i zamolio ga da organizira sastanak na visokoj razini radi dogovora što dalje. Na tom sastanku bilo je prisutno dvanaest predstavnika iz dvanaest zemalja (međunjima Žarko Modrić, tada predstavnik Jugoslavije) zainteresiranih za ozbiljan rad. Tada je zajednički potpisan statut organizacije i odlučeno je da se radi na poboljšanju i popularizaciji tog sporta, sve do prijema u društvo olimpijskih sportova. Anderson je izabran za predsjednika, a Bruckner za potpredsjednika asocijacije. To je bilo 1975 godine.Nekoliko mjeseci kasnije, Anderson se nije mogao pomiriti s ne spretnim nazivom i u jednom neformalnom razgovoru sa Brticknerom, sinula mu je ideja da bi bilo bolje da se organizacija zove: “World All-Style Karate Organization” – skraćenica WAKO. Bruckner se složio s tim i tako je rođen novi naziv organizacije.Novi sport i rad u organizaciji postali su Brticknerova opsesija. Radio je mnogo na popularizaciji ovog sporta, na organizaciji novih klubova i što većem broju zemalja članica iz cijele Europe, tako daje on postao pokretački motor, dok je Anderson ostao po strani daleko od zbivanja, u Oklahoma Cityju.Prema navodima na plakatu, drugi put u Europi Georg F. Bruckner je od 20. do 21. rujna 1975. organizirao “Europsko sve-stilsko karate prvenstvo” te meč za svjetsku profesionalnu titulu u full contactu između Amerikanca Gordona Franksa i Meksikanca Ramira Guzmanna. Na plakatu je fotografija legendarnog Bill Wallacea koji je obučen u šareni kimono i ima zaštitne rukavice i papuče za kickboxing! !!25. svibnja 1976. Bruckner je uz pomoć francuske karate legende Dominiqua Valere doveo i prvi američki tim u Pariz. Na stadionu “De Coubertin” su se sastale full contact reprezentacije SAD-a i Francuske. Izgleda da je tada prvi put u Europi predstavljeno novo ime novog sporta, tj. full contact karate.Bruckner je stupio u kontakt i sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, kojima je uručena žalba Japanske karate federacije koja se bunila zašto u nazivu novog sporta stoji “karate”. Osim toga, karate organizacija je već postojala pod nazivom NJUKO. Poslije toga, odbor direktora WAKO federacije odlučilo je iz imena izbaciti riječ karate i novi sport preimenovati u KICKBOXING.Te godine Anderson je ušao u proizvodnju opreme osnivajući firmu “TOP TEN”. Za novi sport do tada nij e bilo prigodne opreme, tako da je Anderson i ovdj e uložio svoj životni entuzij azam. Proizvodeći opremu po dotadašnjim standardima, jednoga dana ga je telefonski nazvao Bruckner koji mu je rekao da je proizvedena nova vrsta materijala, sintetička guma, koja ublažava jačinu udarca više no i jedan poznati materijal s kojim je radio. Anderson je zbog proizvodnje opreme koja se zaista pokazala najboljom, premjestio svoju tvornicu u Njemačku i od tada TOP TEN proizvodi opremu u Europi za vježbače širom svijeta.Godine 1978. Talijan Ennio Falsoni posjetio je Mike Andersona na Floridi. Razgovarali su o tome što se može učiniti da se poboljša kvalitet talijanske reprezentacije koji je bio ispod svih standarda. Anderson je jednom prilikom gledao talijanske natjecatelje na dijelu i nije mogao vjerovati svojim očima: ako su primili i najmanji udarac iz punog kontakta bacali se na tatami plačući, previjajući se od bolova. Anderson, znajući Falsonijevu visoku reputaciju kao odličnog karate borca, člana reprezentacije te godine kada je Italija bila Europski šampion u borbama u karateu, sugerirao mu je da u ringu ne bi trebali biti političari, već pravi sportaši. Tako se je Ennio Falsoni počeo uz Andersona i Brucknera angažirati u radu WAKO federacije.Ali Anderson je polako počeo “ispada ti iz igre”, a jedini je njegov doprinos sportu u kasnijim godinama bio taj što je uveo novu disciplinu “glazbene forme” u natjecanje i što je na natjecanjima bio predstavnik za žalbe. Svodeći svoju aktivnost na minimalan angažman, Anderson je shvatio da ne može više ići u korak s novim ljudima u federaciji i tada je došlo do rascjepa njega s jedne i Brucknera i Falsonija s druge strane. Dogodilo se to 1984. godine. Anderson je i dalje ostao vođa američkog nacionalnog tima, koji je dominirao na natjecanjima prvih godina, ali je 1987. godine dao ostavku na sve svoje funkcije. Bilo je to poslije grandioznog WAKO šampionata u Munchenu, koji organizirao Bruckner i gdje je Ennio Falsoni izabran za predsjednika federacije. Dvije godine kasnije, kada je organiziran profi meč između Dona Wilsona i Ferdinanda Macka i susret Amerika – Njemačka, Anderson se potpuno povukao iz sporta.Georg Bruckner, najzaslužniji čovijek za razvoj kickboxinga umro je od raka 1992. godine. Falsoni je ostao na mjestu predsjednika federacije do danas. Federacija danas broji 88 pridruženih zemalja i nekoliko desetina tisuća vježbača širom svijeta. Ostvareni su svi kontakti sa zvaničnicima Olimpijskog odbora, dobijena njihova prešutna podrška i WAKO je na koraku od priznanja GAIFSA-svjetske sportske federacije što automatski znači da je priznat od strane Međunarodnog i nacionalnih olimpijskih odbora kao ne olimpijski sport.U tome je svoj doprinos ponovno dao stari Mike Anderson, koji je nedavno napisao uvodnik za najveći američki časopis za borilačke sportove, sugerirajući svim malim kickboxing federacijama u svijetu da se ujedine s WAKO federacijom, kako bi olimpijsko priznanje usljedilo mnogo brže.PREDSJEDNIKWAKO Svjetske Kickboxing OrganizacijeDr.Ennio Falsoni